Kako je ono rekao Benjamin Disraeli: Postoje tri vrste laži: laž, besramna laž i statistika. Kad sam se kao tek diplomirani Hiawatha zatekla u redakciji Večernjeg lista, na izmaku 1990-ih, činilo mi se da bih, u vječnoj dihotomiji dvije ljubavi koje su me vukle: prirodnih i društvenih znanosti, zaklon mogla naći u, činilo mi se, najegzaktnijem dijelu novinarstva – onom koji se bavi biznisom.

Nasmiješila bih se gorko tim zabludama kad sam poslije nailazila na reklame poput “Gdje je 2+2=4” ili se upustila u besplodne rasprave s kolegama križarima friedmanovske ekonomske misli koji se spremno nabacuju grafovima i “pitama” bez da postave ono osnovno pitanje: što je tu istina? Da prosječan građanin ima 45.000 kuna štednje u banci, ako jedan ima milijardu, a drugi je u bankrotu, treći ima ulog u mirovinskom fondu kao kolateral za kredit, četvrti… Da je prosječna neto plaća zaposlenih u pravnim osobama u Zagrebu 7796 kuna, ako je prodavačica u Konzumu lani zarađivala 3587 kuna, a bivši direktor Hrvatske udruge poslodavaca 80.000 kuna neto. Mjesečno. Je li ovih 7796 kuna fake news?

Ni da, ni ne, rekla bi pjesma. Eto, to imam reći o statistici. Nakon 22 godine čitanja financijskih izvještaja i excellica, prilično sam u svojoj glavi, ali i tekstovima, distancirala numeričku analitiku od društvene stvarnosti. Brojke su često Potemkinova sela za neuke konzumente ili za one kojima treba opravdanje za političku ili ekonomsku odluku. Niži porez. Viši porez. Naknadu. Kamatu. Ulazak u eurozonu. Lockdown. “Švedski model”.

Šuplja priča

Opravdavajući potrebu prekida moratorija na ovrhe ministar financija Zdravko Marić poentira da je najviše ovrha telekomunikacijskih kompanija. Tu mu pomaže statistika Fine. Mantru ponavlja i premijer. Lažu li? Ne. Takvih ovrha ima najviše. Najveći su iznosi duga i dalje oni iz financijske industrije, a nadoda li se na njihovu trećinu ukupnog broja i dug agencijama koje su ga otkupile, telekomi padaju s trona s kojeg bi trebali posramiti neodgovorne građane koji su kao pijani bogataši kupovali iPhone. Bit će ipak da je poneko kupio stan na kredit. Pa ostao bez posla. Pa mu je nepošteni kredit u švicarcima podivljao jer su najbogatiji sklonili svoj novac u zemlju sira s rupama. Šuplja im je priča. Kao taj rupičasti sir.

Ima još. Dok je šest mjeseci trajao moratorij, na lageru se, kaže ministar, skupilo manje ovrha nego lani, oko 380.000 u odnosu na 410.000 u 2019. Laže li? Nope. Samo, ta statistika nije potpuna. Ne obuhvaća bankarske kredite na koje su također trajali moratoriji. Kad krenu i te ovrhe, statistika se bitno mijenja. Prilično je kreativna ta statistika kad su u pitanju blokirani. Pa ih je Vlada svojedobno mjerama smanjila sa 330.000 na oko 240.000. Lažu li? Ne lažu. Samo su se u međuvremenu stvorili i bankrotirani. Pa se sad više ne zovu blokirani. Više od 80.000 je u tom razdoblju pokrenulo (ili je država to za njih učinila) institut jednostavnog stečaja potrošača. Statistika je, dakle, voda duboka.

Slijedi trag novca

Drugi, ali ne i manje bitan, neprijatelj istine je dobri stari PR. U autorskom pravu jasno je definirano da samo prenošenje PR objave nije autorsko djelo. Stavljanjem svog potpisa novinar mu daje legitimitet koji pokriva “pravo javnosti da zna” i podmeće neki partikularni interes pod tu spoznaju. Time ne samo da prostituira vlastito autorstvo, nego i djeluje upravo suprotno svojoj ulozi ombudsmana javnog interesa.

Je li fake news ako objavim da je banka spustila kamatu? Je li to informacija? PR? Jest, i jedno i drugo. A novinarski autorski tekst postaje stavljanjem u kontekst: u odnosu na “benchmark” na tržištu, u odnosu na kamate u usporedivim zemljama ili još bolje – ako zapitam padaju li kamate na kredite proporcionalno padu kamata na depozite, izračunam koliko bi klijent platio banci da je do kraja otplate ostala ona viša i koliko će više platiti onaj nesretnik koji se zadužio prije deset godina pa njegova kamata ne pada… Ako napravim korak dalje i postavim pitanje bi li klijenti sve takve kredite trebali pokušati reprogramirati, već može pasti optužba za aktivizam. Je li to moj fake news? Neka agenda? Ne znam, riskirat ću.

Kad je Orwell obznanio da je novinarstvo pisanje o onome što je zabranjeno, a sve je ostalo PR, u zemlji koja je u svoj 1. amandman Ustava “utefterila” slobodu. novinarstva, koliko god joj se puta licemjerno smijala u lice, čini mi se da je, kao u famoznoj 1984. anticipirao i “native” i “powered by” objave i “content” marketing… Advetorial cvjeta u 1000 cvjetova. Pa ti razlikuj žito od kukolja! Mimikriju koja krije laž u istini.

Nemam univerzalni savjet. Imam svoj: uvijek slijedi trag novca! U borbi protiv fake newsa čuda radi.

foto: Pixabay