Moje aktivno bavljenje i proučavanje sve opasnijeg i sve raširenijeg fenomena, globalno poznatog pod pomalo nes(p)retnim i često, na žalost, pogrešno korištenim terminom fake news – koji se u Hrvatskoj najčešće prevodi podjednako problematičnim izrazom „lažne vijesti“ – traje sada već niz godina.

Kao početak mogla bi se načelno uzeti 2015. godina, kada sam iz novinarstva, kojim sam se aktivno bavio gotovo dva desetljeća, prešao u obrazovnu sferu i akademske vode. Odmah sam se i na ovoj razini počeo zanimati i dublje istraživati problematiku produkcije, diseminacije i kolanja netočnih, neistinitih, neprovjerenih i nepouzdanih informacija, osobito u novomedijskom ekosustavu. Već sljedeće, 2016. godine zbila su se dva globalno važna politička događaja – referendum za izlazak Velike Britanije iz Europske unije (Brexit) i tadašnja kampanja za predsjedničke izbore u Sjedinjenim Američkim Državama (uz pobjedu notornog Donalda Trumpa) – koji su ovu pojavu doveli u fokus i pod povećalo šire javnosti. Odjednom se o „lažnim vijestima“ – koje u različitim oblicima i na različite načine postoje, opstaju i razvijaju se doslovce otkada je čovječanstva, šireći se u javnosti prvo isključivo oralnim pa pisanim putem, a sada, na žalost, na sve zamislive moguće načine – počelo razglabati na faktički svim razinama.

Naravno, to je samo dodatno pojačalo moj interes za ovu problematiku. Do te mjere da sam se, nakon položenih ispita na Poslijediplomskog interdisciplinarnog sveučilišnog doktorskog studija Komunikologija na Doktorskoj školi Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, odlučio napisati i doktorsku disertaciju na temu širenja dezinformacija i „lažnih vijesti“ posredstvom društvenih mreža i komunikacijskih platformi. Tek sada, nakon nekoliko godina proučavanja literature, medijskih objava i svih (brojnih) promjena u ovoj sferi, kao i provedenih istraživanja, shvaćam koliko sam kiselu jabuku „zagrizao“ i kako bih s nekom manje zahtjevnom i složenom temom već nosio titulu doktora znanosti, a ne tek čekao da se to (vjerujem, ubrzo) dogodi. Ipak, nije mi žao jer sam spoznao koliko je ovo važna tema i koliko opasnosti i prijetnji nosi.

Kako bih, osim disertacije, dao svoj konkretan doprinos u preveniranju i borbi protiv ovoga problema, proteklih godina zajedno s više kolegica i kolega (u prvom redu, sa dr. sc. Snježanom Barić-Šelmić i dr. sc. Nefretetom Zekić Eberhard) pokrenuo sam i sudjelujem u više lokalnih, nacionalnih i međunarodnih edukativnih projekata, programa i aktivnosti, usmjerenih na medijsko opismenjavanje učenika osnovnih i srednjih škola, knjižničara, nastavnika i, posebice, starijih osoba i umirovljenika. Zašto posebno ističem ove potonje? Zato što je nekoliko recentnih istraživanja pokazalo da su, suprotno ranijim shvaćanjima, upravo osobe tzv. treće životne dobi čak od četiri do sedam puta više sklone širenju „lažnih vijesti“ mnogo više nego mlađe osobe. I zato što se medijskim opismenjavanjem starijih osoba danas još uvijek malo tko bavi.

U svim navedenim aktivnostima, kao i na nekoliko fakultetskih kolegija koje predajem, obrada ovoga fenomena i upozoravanje na njegove često teške i duboke posljedice, zauzimaju važno mjesto. S druge strane, i Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, na čijem Odsjeku za kulturu, medije i menadžment predajem, kao i matično osječko Sveučilište, pokazali su da imaju sluha za ozbiljnost ovoga problema. Naime, prihvatili su moj prijedlog da se, barem kao izborni predmet, u studijski program uvede kolegij Dezinformacije u novim medijima koji je, po mojim saznanjima, prvi takve vrste u Hrvatskoj. Počeo se izvoditi ove akademske godine 2021./2022. i u potpunosti je posvećen seciranju ove problematike. Prva iskustva? Studenti su jako zainteresirani, aktivni i spremni se uhvatiti ukoštac s „lažnim vijestima“, dezinformacijama, misinformacijama (pogrešnim informacijama), malinformacijama (zlonamjernim informacijama), teorijama zavjere, informacijskim poremećajima i „zagađenjima“ te drugim inačicama i srodnicima. To me iznimno raduje jer je prvi korak u borbi s, budimo realni, daleko nadmoćnijim „neprijateljem“. To je i osobito važno u ovom ludom vremenu kada smo se za vrijeme izbijanja pandemije COVID-19 vjerojatno više nego ikada prije susreli s infodemijom (pravom bujicom i obiljem informacija među kojima je često teško razlučiti koje su istinite, a koje lažne) ili kada brojne medijske objave o invaziji Rusije na Ukrajinu u sebi nerijetko nose potpuno izmišljene ili fabricirane informacije. A to su samo najegzaktniji aktualni primjeri…

Prema rezultatima više istraživanja (primjerice, Edelman Trust Barometer), ljudi svoje prijatelje i poznanike na društvenim mrežama nerijetko smatraju relevantnim izvorima informacija. I jer brojni korisnici vijesti primarno primaju preko tih istih društvenih mreža i komunikacijskih platformi. K tome, dobar dio tih vijesti nisu proizveli i objavili medijski i novinarski profesionalci i stručnjaci koji su nekada bili tzv. gatekeeperi, odnosno oni koji su odlučivali koje će informacije biti plasirane u javnost, a koje ne, i na koji način. I, na kraju, jer sam svjestan i drugih otegotnih okolnosti koje idu u korist fake news. Posebice činjenice da će uvijek biti onih koji će u neku svrhu – najčešće financijsku ili ideološku – imati interes producirati i širiti dezinformacije.

Da, situacija je iznimno teška, ali smatram da ipak nije bezizlazna. Optimist sam svaki put kada polaznik edukacije pokaže da je shvatio i razumio ono što smo izlagali. Svaki put kada vidim da je student pravilo riješio zadatak. Kada vidim da je ponovno realizirana neka relevantna znanstvena ili stručna konferencija na ovu temu. Kada pratim kako se europske i svjetske institucije pokušavaju uhvatiti ukoštac s „lažnim vijestima“, pokušavajući smisliti kvalitetnu medijsku ili zakonsku regulativu. Kada vidim da se ovu problematiku ozbiljno razmatra u različitim sferama i podiže svijest građana. Kada mi majka kaže da nije podijelila neku informaciju jer joj nije izgledala uvjerljivo.

Međutim, bez truda, volje i ozbiljnog shvaćanja ovoga problema nemamo nikakve šanse. Stoga, budući da već živimo u age of doubt (dobu sumnje), koje karakterizira sumnja čak i u pouzdane znanstvene i stručne izvore, počnite onda sumnjati u informacije koje vam, primjerice, zvuče nevjerojatno, šokantno ili kod vas izazivaju emocije. Provjerite relevantnost izvora iz kojega su stigle. Pokušajte ih pronaći i u drugim, dodatnim izvorima. Utvrdite imaju li te informacije autora. Provjerite datum njihove inicijalne objave. Ne vjerujte u autentičnost objavljenih fotografija, audio ili videosnimaka bez prikupljanja dodatnih informacija. Utvrdite je li neka objavljena vijest samo šala. I, naravno, nikako ne dijelite informacije bez da ste sa sigurnošću uvjerili da su točne i istinite. Znam da sve navedeno iziskuje vrijeme, volju i trud koje često nemamo ili ne želimo utrošiti. No, vjerujte, uz niz drugih koordiniranih aktivnosti na praktički svim razinama društva, to je jedini način da odgovor na pitanje iz naslova kad-tad postane potvrdan. Ili da barem letećoj nemani populistički zvanoj fake news krila i zube sasiječemo na koliko-toliko prihvatljivu mjeru.

Nekoliko poveznica na projekte i aktivnosti u kojima sudjelujem:

http://www.uaos.unios.hr/akamedia-za-srednjoskolske-nastavnike-i-knjiznicare-2/

http://www.uaos.unios.hr/the-implementation-of-media-education-in-schools-imes/

https://toninopicula.com/parlamentarne-aktivnosti/projekti-ureda/hodalica-kroz-lazne-vijesti/a3453