Ako je i postojao netko do pandemije novog korona virusa tko nije čuo za pojam tzv. lažnih vijesti ili praktički kroatizirani fejk njuz, tijekom nje za njega su svi na svijetu čuli, nerijetko i nekoliko puta dnevno, a vjerojatno i za fenomen infodemije koju su izazvale. Možemo ići i korak dalje te reći kako se tzv. lažnim vijestima danas nazivaju ne samo namjerno lažne, senzacionalističke ili propagandističke vijesti čiji je cilj nekome nanijeti štetu ili steći korist, već i pogreškama nastale netočne informacije, ali i one točne koje ne odgovaraju nekim, najčešće političkim, akterima. Tako, primjerice, američki predsjednik Donald Trump nazove na Twitteru svaku vijest ili podatak koji njemu ne ide u prilog.

Ipak, tzv. lažne vijesti su tek jedan od oblika manipuliranih informacija, odnosno dezinformacija i upravo je to pojam koji je prihvaćen u znanosti na prijedlog posebnog stručnog povjerenstva Europske komisije (HLEG). Osim toga, tzv. lažne vijesti su oksimoron, sastoje se od dvije riječi koje svaka za sebe postoje i imaju jasno značenje. No, u teorijama novinarstva, a tako bi trebalo biti i u praksi, svaka objavljena vijest mora biti točna i istinita, što znači i provjerena kod najmanje dva, neovisna jedan o drugome izvora. Sukladno tome, ‘lažne vijesti’ u novinarstvu ne postoje!

Javna ili financijska šteta

Dezinformacije je navedeno stručno povjerenstvo, koje je bilo sastavljeno od znanstvenika, novinara, predstavnika medijske industrije, tehnoloških platformi i europskih institucija, definiralo kao “sve oblike lažnih, netočnih ili obmanjujućih informacija koje su napravljene, prikazane i promicane kako bi namjerno izazvale javnu ili financijsku štetu“. Pri tome su istaknuli kako dezinformacija može biti cijeli tekst, jedan njegov dio ili dio informacija ili oprema, odnosno naslov. A takvih je vijesti i informacija u novinarstvu bilo oduvijek, doduše do pojave fenomena tzv. lažnih vijesti tijekom predizborne kampanje u SAD-u 2015. godine, uglavnom im je nedostajala namjera, odnosno namjera nanošenja štete drugima.

Evo jednog primjera iz moje novinarske karijere s početka 2000-tih koji to ilustrira. Dobila sam zadatak da napišem tekst o otvaranju arhiva ukrajinskog KGB-a o najvećoj nuklearnoj nesreći na svijetu, koja se 1986. zbila u Černobilu. Među dokumentima te bivše sovjetske obavještajne službe s kojih je skinuta oznaka državne tajne bili su i oni o hrvatskoj tvrtki Đuro Đaković. Naime, prema izvještaju KGB-a, ona je černobilskoj nuklearnoj elektrani isporučila 1981. neispravne cijevi, koje su bile namijenjene njenom četvrtom reaktoru, a koji je pet godina kasnije uslijed ljudske pogreške i eksplodirao. Nakon zaprimljenih primjedbi iz Černobila, naša tvornica je napravila i isporučila nove cijevi, koje su prošle ispitivanja i slučaj je na tome završio. Ovo je bila srž mog teksta koji je idućeg dana najavljen na naslovnici novina s ogromnim naslovom: „I Đuro Đaković je kriv za Černobilsku tragediju“. Dakako, u članku nije bilo nikakve osnove za njega, ali su se urednici odlučili za takav naslov kako bi privukli pažnju čitatelja.

Dorađeni naslovi

Međutim, tu vijest su htjele imati i druge novine, pa su preuzele moj članak i malo ga „doradile“, kako ne bi ‘iz aviona’ bilo vidljivo da su ga prepisale. Tako je u jednom dnevnom listu pisalo kako su i drugi put isporučene neispravne cijevi, a u drugom – kako se dogodila pogreška prilikom njihovog zavarivanja što je izazvalo nesreću. Dakako, to je bilo suprotno činjenicama iznesenim u izvornim dokumentima KGB-a, te su informacije bile netočne, odnosno lažne. One su izmišljene kako bi ti članci dobili na ekskluzivnosti i privukli pažnju čitatelja, ali i kako ne bi zbog neovlaštenog prepisivanja izazvali tužbu novina u kojima je objavljen moj članak. U toj ogorčenoj borbi za publiku urednici sve te tri dnevne novine nisu vodili računa o potencijalnoj šteti koju su mogli prouzročiti tvrtki Đuro Đaković, koja je potražila satisfakciju na sudu.

Dakle, dezinformacije su problem koji je prisutan u novinarstvu, ali koje do prije nekoliko godina najčešće nisu objavljivane s namjerom da nekome, osobi, državi ili instituciji, prouzroče neku štetu. A upravo je to odlika i svrha tzv. lažnih vijesti.

foto: Pixabay