Temišvarski mučenici

Temišvarski mučenici su bjelodan primjer kako fake news može nastati i bez deklariranih zlih namjera, takoreći spontano, i kako je nakon toga tu „vijest“ ne teško, nego nemoguće izagnati iz kolektivnog imaginarija, kojemu je – očito – bila potrebna. „Nijednu brojku nije moguće provjeriti, ali danak u krvi u Timişoari je impresivan”, objavila je torinska La Stampa 24.12.1989. Struktura te rečenice sama po sebi pokazuje kako se fake news stvara: novinari, u ime javnosti, očekuju nešto i, po obrascu masovnih halucinacija, vide ono što očekuju, čemu se nadaju ili čega se boje, i ondje gdje toga (još) nema. Brojke nije moguće provjeriti, piše La Stampa, ali nije ključna brojka nego događaj, zbivanje, pa stoga naslov glasi „Mučeništvo Timişoare“, a podnaslov „Masakri i strahote, 12.000 žrtava“. Jer naslov, zna se, valja „nabrijati“, istaknuti ono što izaziva snažnu emociju, oduševljenje ili, još bolje, gnušanje. Gnušati se nad Ceauşescuovim režimom u Rumunjskoj nije bilo teško. Od njega se moglo svašta očekivati, a bilo je jasno da mu se bliži kraj, pa je podjednako bilo jasno da se očekuju pogubni udari repa smrtno ranjena krokodila. Slijed događaja je to potvrđivao, a glasila su izvještavala promptno i precizno:
  • “Blood on the streets of Timisoara” – objavio je Washington Post (19.12.1989).
  • “Temišvar potpuno razoren” – javio je Tanjug (20.12.1989), koji je imao povlaštenu promatračnicu: samo je sjeveroistočni kut Temišvarskog banata pripao Rumunjskoj kad je raskomadana Ugarska, a tri četvrtine su se, kao Banat, našle u Srbiji (i tadašnjoj Jugoslaviji).
  • „Laut Informationen der Agentur Tanjug, wären während den Unruhen, bis Dienstag Abend, zirka 2000 Menschen ermordet worden.Die Nachrichtenagentur der DDR, ADN, hat von mehr als 3000 getöteten Personen berichtet” – pozvao se ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung (22.12.1989) na Tanjug koji javlja o 2000 umorenih, te na istočnonjemačku agenciju ADN, po kojoj je umorenih 3000.
  • Nicolae Ceauşescu je strijeljan toga istoga 22.12.1989.
  • “Es gibt 4.660 Tote, Verletzte 1.860, 13.000 Verhaftungen, 7.000 Todesurteile ” – precizirala je ADN (24.12.1989), pažljivo prebrojivši: 4660 mrtvih, 1860 ozlijeđenih, 13.000 utamničenih, 7000 smrtnih kazni. Pokolj je serviran.
“Otkriće prve masovne grobnice” – objavila je državna Madžarska televizija na sam Božić (25.12.1989). Budući da fotografija sama govori koliko i 1000 napisanih riječi, nije mogao izostati fotodokument temišvarskog masakra. Pa je i objavljen. Ipak, sve to je bila fake news, osim strijeljanja Ceauşescua. Talijanski novinari Michele Gambino i Sergio Stingo, stigli su u Temišvar, u istu mrtvačnicu gdje su prije njih bili novinari poznatih novina. Već su bili sumnjičavi, jer se Temišvar uopće nije doimao razorenim gradom. U mrtvačnici su postali još sumnjičaviji: s obzirom na stupanj raspadanja, činilo im se da su trupla mrtva tjednima a ne samo nekoliko dana. Žena snimljena s djetetom na trbuhu činila se starijom od 60 godina, nije bila nalik majci dvomjesečnog čeda. Grobar im je objasnio: to nisu žrtve režima, nego uglavnom skitnice, pijanci i klošari nađeni mrtvi, kojima nema tko platiti sprovod. On je to rekao i prethodnim novinarima – ali ta istina nije bila dovoljno „sexy”. Pa su ti novinarâ platili grobaru da im trupla koreografira, kako bi imali fotodokument. Mrtvih je ionako bilo. Sigurno ih je bilo, moralo ih je biti, samo što oni imaju peh ne naići na njih, jer su možda već buldožerom zaravnani u masovnoj grobnici, pa daj što ima. Gambinovu i Stingovu reportažu odbio je objaviti i dnevnik koji ih je poslao, pa ju je objavio tjednik Avvenimenti desetak dana kasnije, kad Rumunjska nije više „bila vijest”. Prvorazredan informacijski skandal gurnut je u drugi plan, a u prvome su bili zadnji dani božićnih praznika. U Temišvaru jest bilo ubijenih, oko 50, ali ne 4632, niti onako kako je ispričano. Ipak su rušenje režima i ubojstvo Ceauşescua imali međunarodnu podršku, zahvaljujući i dojmu o 5632 lažne smrtne žrtve. Ili njih 12.000. Kad su brojke, neka su dojmljive. Ako ćemo pravo, ni kentauri nisu bili izmišljeni. Kada su se iz istočnoevropskih stepa survali prvi Kelti koji su jahali konje, učinili su se uplašenim Tračanima poput nekih poluljudi-poluživotinja. Oni su kentaure vidjeli, ili nešto tome slično, a nisu bili dovoljno glupi da sačekaju i točno razaberu jahača od bornoga konja. Oni koji su zastali bolje pogledati, svoje su dojmove zatim mogli prepričavati inim pokojnicima u Hadu. Bitno je analizirati kako nastaju te prevare: U početku nije nakana, samo lakovjernost (u skladu s procesom asimilacije). Razvija se zatim po obrascu „urbane legende” koji (na nižoj razini) oponaša obrazac pretvaranja priča (pa i istinitih) u mit. Na putu do mita priča mora proći tri koraka:
  • Prihvaćena je kao istinita ako odgovara očekivanjima, ako se podudara s javnim mnijenjem.
  • Pretvara se u gradsku legendu (priču iz urbanog sela), kada odražava zajedničke podsvjesne strahove (pretvorene dakle u arhetipske) i nudi katarzu.
  • Pretvara se u mit kada se arhetip (bilo straha, bilo projiciranih želja) uklapa u kolektivni imaginarij.
Fake news nikada nije bezazlena. A mnogo ih je pogibeljnih, pogubnih, ubitačnih. Primjer su Protokoli sionskih mudraca (Протоколы сионских мудрецов), izmišljeni 1903. kao opis „Židovskog plana globalne dominacije”. Prihvaćeni su kao istiniti u antisemitskim krugovima, jer su oni očekivali nešto slično od Židovâ. Ne možemo reći da su oni povod, kamoli razlog holokausta, ali su mnogim sudionicima toga groznog zločina poslužili kao opravdanje, makar pred samima sobom. Dok je propaganda raspolagala samo tiskom, Henry Ford je financirao tiskanje 500.000 primjeraka. Danas te lažne Protokole može preuzeti bilo tko na Mreži: samo na engleskome nudi ih, uglavnom besplatno, više od 1000 mrežnih stranica. Internet kao medij, odnosno komunikacijski oblici koji ga koriste (Web, društvene mreže, e-pošta itd.) nisu izmijenili ni svrhu ni prirodu glasina, ali su eksponencijalno povećali brzinu i radius (obuhvat) njihova širenja. A glasina u kyberprostoru praktički je neizbrisiva. Ali ne budimo naivni. Fake news je mnogo drevnija rabota, stara barem kao Biblija. Pa se zato i nalazi na samom početku Biblije, u Knjizi postanka gdje Zmija (tada još ne postoji pojam Vraga) reče Ženi pošto je Bog njoj i Muškarcu zabranio kušati plod stabla što je nasred vrta, jer bi ih to učinilo smrtnima: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“ Fake news služi kao taktička varka, kao podmaz za nasjedanje. Nisu li Ahejci Trojancima uvalili drvena konja (najvjerojatnije: ratnu lađu zvanu tada konj, zbog nosivosti i lika na pramcu), sa skrivenim ratnicima, lažno ih izvijestivši da je to žrtveni dar kojim će se umiliti svom neprijatelju bogu Posejdonu? Kineski priručnik Trideset i šest strategija, napisan u V stoljeću Kristove ere, kao jednu od strateških varki nudi i ovu: „無中生有/无中生有 [Wú zhōng shēng yǒu: Stvoriti nešto ni iz čega] Obična laž. Neka netko povjeruje da je nešto bilo, a zapravo nema ničega. Jedna od metoda korištenja ove strategije je stvaranje iluzije o postojanju nečega, dok ono ne postoji. Druga metoda je stvaranje iluzije da nešto ne postoji, dok postoji.“ Eto, fake news je bila taktičko sredstvo i strateška varka u doba dok se još nije govorilo ni o specijalnome, ni o hibridnom ratu, i dok još hakeri nisu minirali kyberprostor fejkušama. To naravno ne znači da se smijemo puhati kao generali kada nam se omakne fake news u novinarstvu. Bilo da smo je stvorili, bilo da smo je odnekle preuzeli i dalje plasirali, mi smo time zadali još jednu ranu našemu ugroženome zanatu.
15. rujna 2020.
Inoslav Bešker
Inoslav Bešker je sveučilišni profesor i novinar koji živi i radi u Rimu kao dopisnik Jutarnjeg lista. Dobitnik je nagrade „Otokar Keršovani” za životno djelo u novinarstvu.