08/04/2022
Odluka najpopularnijih društvenih mreža da ograniče doseg širenju “lažnih vijesti” ili da ukinu korisničke račune osobama i institucijama koje ih distribuiraju nisu u potpunosti uklonile problem. Ipak, čini se da su ga smanjile, prisilivši pritom najveće tvorce dezinformacija da novi ekosustav potraže na manje poznatim platformama koje neistitnit sadržaj barem zasad ignoriraju.
Problem s kreatorima “lažnih vijesti“, naravno, nije nestao s interneta, jer to naprosto nije moguće. No, njihov doseg je umanjen iz jednostavnog razloga – izbačeni s najpopularnijih svjetskih mreža, dezinformatori moraju iz početka stvarati svoj narativ u okviru nekih novih online zajednica. Ljudima je jednostavno tlaka prelaziti na neku novu mrežu. Stoga je i krug ljudi na koje tvorac “lažnih vijesti” može utjecati preko nove i ne tako popularne platforme najčešće značajno manji. (1)
Rat u Ukrajini tragična je, no zanimljiva prilika za proučavanje dinamike širenja dezinformacija na društvenim mrežama. U ratnim uvjetima valja očekivati pojačane propagandne aktivnosti svih uključenih strana, no pritom trebamo imati na umu da takav rat ima puno širi manevarski prostor od konvencionalnog rata. Ono što bi u materijalnom ratu bilo okarakterizirano kao ratni zločin, u propagandnom ratu može biti tek pretjerana, ali očekivana varka, dozvoljena stvar.
To ne znači da je stvaranje i širenje „lažnih vijesti“ nužno nemoguće kazniti, ali percepcija tog načina ratovanja bitno je drugačija. Mnoge takve akcije eventualno završe blagim kaznama ili pak nekažnjeno. Izuzetak su situacije u kojima se ratna propaganda kao uzročnik zločina može dokazano pripisati određenim osobama(2), no u modernom online svijetu taj koncept postaje problematičan. Naime, jeftina i pristupačna digitalna platforma omogućuje regrutiranje, delegiranje i diseminaciju dezinformacija u donedavno nezamislivim količinama i u doista nezamislivom opsegu, praćenje takvih aktivnosti je teško ili čak nemoguće pripisati određenoj osobi ili grupi ljudi. Moderni majstori propagande mogu, poput najboljih špijunskih službi iz popularnih romana prošlog stoljeća, svoj posao organizirati kroz široki opseg plaćenika, botova i korisnih idiota kojima je lako manipulirati, pritom zamrsivši i zametnuvši tragove.
Uloga cenzora koju su društvene mreže (podsjetimo, u privatnom vlasništvu) s više ili manje entuzijazma prihvatile pod pritiskom prvenstveno politike ipak pomaže i u slučaju ratne propagande, pa je onu najgoru (čitaj: očitu) propagandu tamo vrlo teško pronaći. To ne znači da je nema, već da propagandne inicijative moraju imati puno suptilniju metodiku i izbjegavati korištenje najefikasnijih oruđa koja iskorištavaju jake emocije i strah. Ratna propaganda, ona sirova i neinhibirana, preselila se na manje regulirane mreže(3). U želji da lateralno poprati „što se događa”, autor ovih redaka pokušao je pratiti jednu prorusku grupu na Telegramu.
Nimalo neočekivano, karakteristika takve jedne grupe je posve jednostrano navijanje, no ono što je fascinantno je količina dezinformacija(4) koju jedan takav kanal može izbacivati na dnevnoj bazi. Radi se o desetinama poruka, od čega je najveći udio direktne propagande. Poruke koje se mogu okarakterizirati kao diskusija na neku temu su zanemarive (i obično se svode na vulgarno navijanje), a prevladava stvaranje dezinformacija ili prenošenje istih s drugih kanala. Praktički, na tim se mjestima gubi uloga društvene mreže kao sredstva međusobne komunikacije i ona postaju jednosmjerni komunikacijski kanali čija je jedina svrha ‘istresti’ što više laži u jedinici vremena. Takvi komunikacijski kanali odražavaju generalni stil propagande kojeg imaju ruska i ukrajinska politička vrhuška. A one su zanimljivo različite.
Ruska propagandna mašinerija funkcionira kroz, usudio bih se reći, sovjetski mentalni sklop, projicirajući snagu, prijeteći i zahtijevajući. Istupi ključnih ruskih aktera, posebice diplomata, krojeni su da stvore dojam snage i pravedničkog bijesa. Taj se narativ koristi jednako za vanjsku, kao i za unutrašnju upotrebu(5). Ovo je važno imati na umu, jer se „lažne vijesti“ u propagandnom ratu stvaraju za obje ciljane grupe: za percipirane i stvarne neprijatelje, ali i za domaću javnost i prijateljske narode(6). Neke dezinformacije napisane su tako da ciljaju vanjske faktore, a neke su pisane za ‘unutrašnju upotrebu’. Ovisno o potrebi, jedna te istu informaciju može se interpretirati na različite načine kako bi u svakoj grupi polučila najjači efekt. Ponekad je informacija u istom obliku dobra za korištenje protiv obje grupe.
Sukladno tome, ruska online propaganda uporno i iznova reciklira vanjskom svijetu već otrcane fraze o nacizmu u Ukrajini i pravedničkoj i pobjedničkoj ‘specijalnoj vojnoj operaciji’, te o zapadnim zemljama kao zlim i korumpiranim tvorevinama od kojih ne može doći ništa dobro. Takva propaganda preslika je propagande iz Drugog svjetskog rata, a stariji među čitateljima sjetiti će se i one koja je popratila raspad Jugoslavije. Vanjskom se promatraču takve „lažne vijesti“ možda čine preočite, no one sasvim dobro funkcioniraju unutar same Rusije(7), što je režimu možda i važnije.
Ukrajina, s druge strane, ima zanimljivo drugačiju propagandu, značajno prihvatljiviju modernom čovjeku (ali, ne zaboravimo, i dalje propagandu). Predsjednik Zelensky je, sjetimo se, glumac – i on tu činjenicu koristi na vrlo vješt način, koristeći svoja profesionalna znanja i iskustva kako bi ukrajinsku stvar predstavio u što je moguće boljem svjetlu. Izuzmemo li činjenicu je Ukrajina napadnuta, a ne napadač, što je automatska i velika strateška prednost u propagandnom ratovanju, stil kojeg je usvojio Zelensky uspijeva potaknuti pozitivne emocije. U trenutcima kada bira gestikulaciju primjerenu državi kojoj se obraća on vjerojatno i glumi, no taj čin pobuđuje u gledatelja emocije, i to pozitivne, kao i identifikaciju sa sugovornikom. Složit ćemo se da bi se malo tko mogao poistovjetiti s namrgođenim Lavrovom, posebice dok više ili manje otvoreno prijeti sugovorniku(8).
Ukrajinska službena propaganda fokusirana je na pobuđivanje pozitivnih emocija, osjećaja pravde, solidarnosti i samilosti. Kao čelnik države, pa i propagande, Zelensky igra igru šahovskog velemajstora. U trenutku pisanja ovog teksta Rusija žestoko gubi na tom frontu. Službeni narativ Ukrajine biva, baš kao i u slučaju Rusije, repliciran online, no suptilniji je, pa lakše prolazi ispod radara. Fokusiran je na vlastitu patnju i herojski otpor, te relativno dobro, iako ne uvijek uspješno, izbjegava vlastite kontroverze poput videa egzekucije ruskih ratnih zarobljenika(9) koja je ratni zločin te nikakvim argumentom ne može biti opravdan, niti umanjen. Znači li to da je ruska propaganda zla i prevrtljiva, a ukrajinska dobra i bezgrješna? Ne(10).
Propaganda je po definiciji proces kojim se propagandist želi domoći nekog cilja manipulacijom percepcije promatrača. Sukladno tome, i ‘dobra’ propaganda je i dalje propaganda i prema njoj se treba ponašati kao prema propagandi: treba je promatrati skeptično, treba provjeravati njene tvrdnje.
Ukrajina je, valja i to priznati, u poziciji da svoju propagandu može fokusirati na pozitivne elemente: obranu nacije, hrabrost, požrtvovanje, ali i koristiti negativne emocije koje pobuđuju suosjećanje: civilne žrtve, patnje, bombardiranja civila, izbjeglice, logori… Drugim riječima, nesretni Ukrajinci ‘ne moraju previše lagati’. Ruska propaganda definirana je prema doktrini pokazivanja snage, hladnoći, pa čak i epskim i mitomanskim narativima koji imaju malo dodira sa stvarnošću ili su posve izmišljeni. To vjerojatno i prolazi u samoj Rusiji (posebice epski i mitomanski elementi), no za vanjsku politiku pokazalo se kao (očekivana) katastrofa(11).
Zato nije nimalo iznenađujuće da se ruska propaganda, mimo službenih visokih izvora, praktično našla izopćena iz svih ozbiljnijih medija i sad životari na rubovima online zajednice. Producirajući, i dalje nesumnjivo producirajući ogromne količine dezinformacija, ali ovoga puta sa značajno ograničenim dosegom na slabije posjećenim alternativnim društvenim mrežama. Ukrajinskoj propagandi zasad ne prijeti takvo izopćenje, a vjerojatno do kraja rata niti neće. Držanje Ukrajine blizu srca mnogih pojedinaca svijeta važan je zadatak; možda još nismo niti svjesni kolikog će to utjecaja imati na rasplet ovog rata.
Pouka koju iz ove priče trebamo svi izvući je da je u izvanrednim situacijama potrebno više nego ikad provjeravati istinitost vijesti, jer s eskalacijom bilo koje situacije raste i vjerojatnost da je informacija koju ste primili lažna. To je vrijeme kad trebate izoštriti sva čula i provjeravati svaku informaciju, bez obzira iz kojeg izvora dolazi – kako iz onoga kojeg smatrate nepouzdanim ili neprijateljskim, tako i iz izvora kojeg smatrate poštenim i prijateljskim. Ulozi u takvoj igri su preveliki, a korist od plasirane dezinformacije redovito je na onoj strani koja je zna uspješno ‘prodati’. Žrtve nisu samo tamo neki nepoznati, daleki ljudi u neposrednoj životnoj opasnosti – žrtve su, na kolateralni način, svi oni koji su nasjeli na takvu „lažnu vijest“.
Napisao Radoslav Dejanović, informatički stručnjak, novinar i autor ‘Priručnika za provjeru informacija iz medija’.
foto: Pixabay
Izvori:
(1) https://www.washingtonpost.com/technology/2022/01/20/trump-audience-stalling/
(2) https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2839182
(3) https://www.theguardian.com/world/2022/mar/19/russia-ukraine-infowar-deepfakes
(4) https://www.insider.com/russian-telegram-channel-war-on-fakes-spreads-disinformation-2022-3
(5) https://www.npr.org/2022/03/15/1086705796/russian-propaganda-war-in-ukraine
(6) https://www.historians.org/about-aha-and-membership/aha-history-and-archives/gi-roundtable-series/pamphlets/em-2-what-is-propaganda-(1944)/war-propaganda
(7) https://www.fpri.org/article/2022/03/do-russians-really-long-for-war-in-ukraine/
(9) https://edition.cnn.com/2022/04/07/europe/ukraine-execution-russian-prisoner-intl/index.html
(10) https://www.nytimes.com/2022/03/03/technology/ukraine-war-misinfo.html
(11) https://www.politico.com/news/magazine/2022/03/15/putins-restaurant-of-lies-propaganda-00017058