“Potrebno je stvoriti drugačiju sliku, bez obzira na to je li to istina ili nije”. Ovu rečenicu je prije nešto više od pola godine izgovorio američki predsjednik Joe Biden i pokazao da je ipak ponešto ‘naučio’ od svojeg prethodnika Trumpa. Naime, u kolovozu prošle godine mediji su zabilježili da je Biden, u razgovoru o krizi u Afganistanu s tadašnjim predsjednikom Ašrafom Ganijem, usputno komentirao kako je sve što se događa u njegovoj zemlji stvar percepcije, manje je važno je li nešto činjenično stanje ili ne.

U nešto više od pet godina kovanica fake news ‘inficirala’ je mainstream medije, a izgleda da smo se navikli na tu tužnu istinu. Naime, svakoga dana možemo naletjeti na neku dezinformaciju na internetu. Ili na televiziji ili u tisku. I da, kao da smo oguglali na tu činjenicu. Ne zamaramo se previše, nemamo dovoljno vremena sve provjeravati, briga nas. Velikom broju naših sugrađana najjednostavnija je obrana od poplave laži postala uopće ne čitati vijesti.

   

“Lažne vijesti”, alternativne činjenice, post-truth vrijeme, filter bubble, echo chamber, bias…. Ovo su samo neki termini koji su se posljednjih godina ‘uvukli’ u terminologiju brojnih znanstvenih radova iz područja medija, psihologije, komunikologije i drugih srodnih područja. Američka neuroznanstvenica Maryanne Wolf s UCLA-a promiče medijsku pismenost kroz projekt “Courious Learning”, a podložnost “lažnim vijestima” pripisuje svijetu zagušenom informacijama što dovodi do toga da više ne čitamo sadržaj do kraja već ga samo preletimo odnosno skeniramo. U svijetu društvenih mreža upravljanog algoritmima okruženi smo istomišljenicima, pa gubimo mogućnost druge perspektive i teže prepoznajemo dezinformacije, ističe Wolf.

Rat Rusije i Ukrajine

Neki ga zovu i informacijski rat, međutim, ono što se već mjesecima događa u virtualnom prostoru najsličnije je ne baš uspješnoj propagandi. Riječ je o modelu mnogo starijem od današnjeg post-truth svijeta koji se temelji na prenošenju informacija, istinitih ili ne, koje korisnik želi primati. U aktualnom sukobu Rusije i Ukrajine, zaraćene strane imaju pomno razrađene pristupe obmanjivanja javnosti kroz dezinformacijske kampanje usmjerene na različite ciljane skupine.

Ruska strana svoje lažne informacije prvenstveno prilagođava unutrašnjim potrebama, stanovništvu Rusije, koje treba uvjeriti u opravdanost invazije i rata “za bolju Ukrajinu”. U proizvodnji i obradi propagandnih uradaka najaktivnije su institucije, pojedinci i skupine povezani s državnim vrhom i paradržavnim tijelima. Danas hibridno ratovanje ima uglavnom manje rodoljubni karakter, a češće je riječ o drugim (financijskim i sličnim) oblicima nagrađivanja i korištenja utjecaja. Rusija je do određene granice uvjerila svoje stanovnike u opravdanost intervencije u Ukrajini, iako je većina građana ionako davala podršku toj akciji. Uspjeh dezinformacijskih kampanja na svjetsku javnost bio je i ostao minimalan.

Nasuprot tome, Ukrajina u svojem ‘ratu tipkovnicama’ prvenstveno djeluje prema svijetu i može se procijeniti da je informacijama koje je emitirala, kako na društvenim mrežama tako i u ozbiljnim medijima, uspjela dodatno uvjeriti svijet u neopravdanost ruske agresije. Ukrajini na ovom frontu nisu bile potrebne dezinformacije, već samo izvješća s mjesta događaja. Na žalost, nije bilo teško cijelome svijetu pokazati posljedice zločina protiv civila, zdravstvenih ustanova, spomenika kulture… Naravno, i na ukrajinskoj strani je bilo obmana i pretjerivanja. I dalje traje rasprava o ‘nespretnim uradcima’  od kojih su neki, kako se nagađa, možda podmetnuti pod proizvod ukrajinske propagande. Na strani Ukrajine u proizvodnji “lažnih vijesti” u velikoj su mjeri bili domaći i strani hakeri, a manje državne institucije.

Laž kao legitimno oružje

Premda nas većina misli drugačije, britanski istraživači udruženi u projekt Debunker nedavno su objavili rezultate istraživanja prema kojem čak 90% osoba precijenjuje svoju sposobnost prepoznavanja “lažne vijesti”. Treba spomenuti da je tehnologija provjere istinitosti nekog sadržaja mnogo sofisticiranija nego prije koju godinu. Danas se bez većih problema, uz pomoć besplatnih aplikacija, u kratkom roku može utvrditi npr. vrijeme nastanka i lokacija snimanja nekog video zapisa.

 

Gotovo da nema tjedna u kojem neki političar optužen za kriminal mrtav-hladan u svoju obranu kaže da su djela koja mu se stavljaju na teret čisti fake news. I to je to, pametnome dosta. Dokažite suprotno, ionako će se sve brzo zaboraviti, pojeo vuk magare. Nije neka utjeha, no situacija je slična i u regiji. Na primjer, beogradski pisac Saša Ilić, autor knjige “Pas i kontrabas”, Srbiju vidi kao “devastirano polje kojim se upravlja lažima i medijskim harangama”. Njegov sunarodnjak Goran Marković, autor filma “Variola Vera”, kaže da  je “laž postala legitimno oružje u zgrtanju vlasti nad zaluđenim ljudima”. Austrijski filozof Konrad Paul Liessmann kritizirao je “društvo znanja” riječima: “…Ne nalazimo znanje na društvenim mrežama, nego nam znanje daje mogućnost da ocijenimo valjanost i važnost onog što pročitamo…”. Slavoj Žižek je nedavno rekao da su teorije zavjere ‘očajnički ljudski pokušaj povratka osnovnoj istini’ unatoč tome što započinju sugerirajući ljudima da ‘razmišljaju svojom glavom’. Slovenski filozof navodi i da ‘živimo u razdoblju dezorijentacije’.

Stvar percepcije

Brojne dezinformacije o koronavirusu koje od početka pandemije navodnjavaju društvene mreže dale su dodatni vjetar u leđa brojnim teoretičarima zavjere. Epidemija Covid-19 virusa proizvod je svjetskih elita u svrhu depopulacije, zar ne? Nema boljeg pogonskog goriva od onog koje potkrepljuje naša (pogrešna) uvjerenja i stavove – predrasude su najbolja voda na mlinove brojnih fabrikacija i bizarnih konstrukcija u vremenu obilježenom neizvjesnošću, klimatskim promjenama, političkim prevratima i ratovima. I dok je u posljednje vrijeme u javnosti sve prisutniji i strah od mogućeg napada Rusije na Ukrajinu nuklearnim ili biološkim naoružanjem. dvije zemlje odavno vode rat dezinformacijama na internetu odnosno društvenim mrežama.

Dezinformacije u vezi Covid-19 virusa i učinkovitosti ili sigurnosti cjepiva zasigurno su utjecale na određene grupe ljudi koji su pobijali znanstvenike izmišljenim ili neprovjerenim  ‘informacijama’. Hrvatska je danas u prvih deset zemalja na svijetu po broju stanovnika umrlih sa ili od posljedica koronavirusa. I to nije stvar percepcije.

Jačanje osobnih digitalnih vještina i medijske pismenosti, kritičko razmišljanje kao i povratak povjerenja u medije najbolji su saveznici u borbi s ‘lažnim vijestima’.

U ponedjeljak 4. travnja krećemo s kampanjom o dezinformacijama i “lažnim vijestima” na Facebook stranici Muzeja lažnih vijesti – pridružite nam se!

 

Napisao: Lordan Prelog

foto: Pixabay