Da li vam se ikada dogodilo da ste vi ili vaši prijatelji mislili da ste se nečega sjetili, a kasnije ste otkrili da ste svi pogriješili? Fenomen u kojem se grupa ljudi sjeća neke činjenice ili događaja koji se nisu dogodili zove se Mandela efekt, a u takvim okolnostima lako dolazi do nenamjernih “lažnih vijesti” koje ostaju zabilježene u svijesti pojedicaca koji su im bili izloženi.

Nelson Mandela je za mnoge umro u zatvoru, davno prije svoje stvarne smrti 5. prosinca 2013. I  danas veliki broj ljudi vjeruje u tu neistinu, a to je i razlog zbog kojega se ovaj fenomen tako zove. Mnogi ljudi se navodno toga jasno sjećaju, zajedno s isječcima iz vijesti o njegovom pogrebu, žalosti u Južnoj Africi, neredima u gradovima i iskrenim govorom njegove udovice.

 

Pogrešna priroda ljudskog pamćenja dobro je dokumentirana u istraživanjima. Profesori kognitivne znanosti ljudima su uspjeli usaditi lažna sjećanja, a istraživanja su pokazala da se izvješćima očevidaca može manipulirati.

Cunninghamov zakon

Cunninghamov zakon kaže: najbolji način da dobijete pravi odgovor na internetu je da ne postavljate pitanje – dovoljno je objaviti neki pogrešan odgovor. Ako ste sasvim sami i izgubljeni u šumi treba samo glasno viknjuti: “ZNAM NAPRAVITI SAVRŠENI MARTINI!” i u roku od nekoliko sekundi pojavit će se najmanje tri osobe koje će osporiti to što ste rekli (i, vjerojatno, pokazati vam kako doći kući.).

Slična priča kola društvenim mrežama u Južnoj Africi. Mnogi ljudi o tome razmišljaju kao o šali, ali u zemlji u kojoj imate 57 ubojstava dnevno vicevi o kriminalu nisu baš popularni… Kažu da priča ide ovako:

U policijskoj postaji zvoni telefon. Netko jako uzbuđen s druge strane viče: “U mojoj garaži su tri čovjeka; pokušavaju provaliti i opljačkati me!”

Policajac odgovara: “Nemamo raspoloživu ekipu, svi su negdje na dužnosti. Pričekajte nekoliko minuta!” Nakon 20 minuta isti čovjek plače i traži pomoć. Odgovor je isti – pričekajte raspoložive policajce.

Nakon još 15 minuta isti pozivatelj govori: “Ne morate dolaziti; Sve sam ih upucao!” Za manje od 10 minuta na njegovu adresu stiže 5 policijskih automobila i helikopter. “Gdje su?” pita načelnik policijske jedinice.

“U garaži su, vrata su zatvorena i možete ih sada uhapsiti i odvesti”…

Ovisno o tome koga pitate, “lažne vijesti” predstavljaju bitnu promjenu u uvijek postojećem informacijskom ratu. One mogu biti novi oblik stjecanja zarade ili alat za mobilizaciju “alt-right” i ostalih pokreta koji se sve češće pojavljuju u današnjem svijetu. Nalazimo ih u narativima novih  liberala koji zahtijevaju “ministra istine”, one su neželjeni nusproizvod online platformi koje organiziraju naše digitalno društvo, ptičji pjev koji označava slom društva koncensusa…

Uvijek je pitanje da li u borbi protiv dezinformacija treba reagirati kontinuirano, povremeno ili slučajno? Ima razloga da baš ne vjerujemo previše obećanjima od strane onih koji upravljaju popularnim društvenim mrežama da će (recimo „promptno“) uklanjati ono što po njihovom viđenju stvarnosti pripada „lažnim vijestima“.

Što možemo učiniti?

S druge strane, razne „specijalizirane“ organizacije su daleko premale da mogu permanentno pratiti sve sadržaje, pa se sve često svodi na eventualne reakcije na nešto slučajno otkriveno itd. Pokušaji s umjetnom inteligencijom nisu dali idealne rezultate. Otrcano zvuči da je stvar u obrazovanju, ali to ne može biti dovoljno. Dakle, jednostavnog rješenja nema, kao uostalom i u mnogim drugim slučajevima koji stvaraju lažnu, nikome privlačnu stvarnost.

Ne postoji tržište za istinu. Javnost nije motivirana tražiti provjerene, provjerene informacije. Ljudi su sretni kad čuju ono što potvrđuje njihove stavove. Ljudi mogu dobiti više stvarajući lažne informacije, nego što mogu dobiti sprječavajući ih.

Napisao: Nenad Prelog, sveučilišni profesor u mirovini, InMed

Foto: Pixabay, LunaPic