Zašto se lažne vijesti društvenim mrežama šire šest puta brže od istinitih, i koji to element prirode društvenih mreža destruktivno utječe na integritet društvenog tkiva, kao i sociopsihološki ponajviše na mlađi i nezreliji dio populacije? Nije li sami ustroj društvenih mreža, način na koji one funkcioniraju To je tema je 89-minutnog igrano-dokumentarnog filma „The Social Dilemma” Jeffa Orlowskog, premijerno prikazanoga na festivalu Sundance 2020, a u distribiciju ga je pustio Netflix od 9. rujna. Film je izazvao buru komentara o predmetu kojim se bavi, jer izravno u kameru o tome govore protagonisti najužih insajderskih krugova o navlas jednakim korijenima fenomena najvećih internetskih servisa – i njihovim manje vidljivim učincima – na dosad neizrečen način. I to o onoj strani tih servisa o kojoj autoritativno ne može govoriti nitko drugi. U filmu svjedoče i mišljenje izlažu bivši Googleov etičar dizajna te jedan od suosnivača Centra za humane tehnologije Tristan Harris, njegov kolega u tom centru Aza Raskin, suosnivač Asane i kreator Facebookova koncepta “like” Justin Rosenstein, profesorica na sveučilištu Harcard Shoshana Zuboff, bivši predsjednik uprave Pinteresta Tim Kendall, direktorica instituta AI Now pri Sveučilištu New York koji proučava društveni utjecaj primjene umjetne inteligencije na politička zbivanja Rashida Richardson, nekadašnja direktorica istraživanja tvrtke Yonder iz Austina Renee DiResta specijaliziranoga za istraživanje integriteta informacija i današnja upraviteljica programa istraživanja sigurnosnih aspekata malignih internetskih fenomena za Stanford Internet Observatory, direktorica programa istraživanja medicine ovisnosti na Sveučilištu Stanford Anna Lembke i pionir tehnologija virtualne stvarnosti Jaron Lanier.

Nove tehnologije

Oni koji “unaprijed sve znaju”, a i oni koji se prema novim tehnologijama odnose se uglavnom ludistički posvemašnjim nijekanjima, po obrascu su skloni da odmah odustanu od gledanja ovoga filma. Neka se ipak malo obuzdaju, jer im instinkt daje pogrešan signal da bi se u filmu morali suočiti s neprobavljivom preprekom tehničkih opisa. Naprotiv, kompetentni sugovornici se trude da svoje uvide izgovore čim jednostavnijim govorom, a predasi između tih svjedočenja i opisa uvida, i dokumentarnih dijelova, ilustrirani su igranim sekvencama u pomodnim računalno generiranim ambijentima. Istinabok, za moj ukus, preproduciranima. Razumijem, jer je zamorno slikanje ekrana za sat i pol programa… Kroz cijeli film aktivistički se provlači teza da su prebogate internetske kompanije izrasle na prihodima od oglasa koji ciljaju osobne preferencije svakoga od korisnika. Internet, kao suma svih slobodno raspoloživih znanja, putem pretraživanja, ali i izbora društvenih grupa, reducira se u korisnikovu iskustvu na nuđenje onoga što smo “besplatnim servisima” do tada pokazali da želimo vidjeti, a i druženje s ljudima sličnih nazora. “Istraživačima” pojedinih teorija zavjera nudit će se novi i novi slični sadržaji koji će ih uvjeravati u osnovnu tezu, a s ciljem osnaživanja primarnog apriornog uvjerenja. Cilj u pozadini tako artikuliranih pretraživača jest da se korisnika čim snažnije prikuje za ekran (mobitela, računala), podbada ga se notifikacijama, endorfinski ga se stimulira lajkovima, da čim više vremena provode na svojim uređajima jer se tako plasira više personaliziranih oglasa, a oni su servisima glavni izvor prihoda. Projekcija kaže da će algoritmi umjetne inteligencije koji time upravljaju postajati sve sofisticiraniji i efikasnošću sve ubojitiji te da tom trendu ništa ne stoji na putu. Za početak čak ni svijest o iznimnoj štetnosti u što se trend prometnuo.

Ciljano manipulirajući korisnicima u takvom ambijentu neizbježno je da ekstremni nazori i lažne vijesti snažnije penetriraju u javnost od provjerenih, ali i da korisnici lakše prihvaćaju maligno motivirane stavove. Time se otvara i mogućnost za organiziran iracionalni politički utjecaj vrlo različitih centara moći, ali i pojačavanje emotivnih reakcija pojedinih društvenih grupa, jednih do stadija panike, a drugih do pojačavanja mržnje prema suprotstavljenim grupama.

Emocije kao pogonsko gorivo

Emocije, a ne razum, pogonsko su gorivo tog poslovnog modela, a plod toga nije samo da pravo javnosti dobivaju najiracionalnije i često štetne teorije urote, nego dolazi i do snažnijih i nepomirljivijih rascjepa u društvu, izostanak dijaloga i paraliza društvenih mehanizama za rješavanje realnih problema. Toksičan nusproizvod su ovisni, frustrirani, deprimirani i asocijalni mladi. Nastave li se ti trendovi u sljedećih pet, ili deset godina, čovječanstvu se ne piše dobro, što se može vidjeti po nizu fenomena, od Pizzagatea do bijesnog progona Rohingya u Myanmaru u kojemu je, gle čuda!, Facebook sinonim za internet i izvan njega na mreži ništa ne postoji.

Svi svjedoci koji govore u kameru, a posebno oni koji su kreirali upravo te mehanizme za monetizaciju usluga internetski divova, u filmu se doimaju kao osviješteni obraćenici pa su sada odjednom žestoki kritičari sustava u čijem su nastajanju sudjelovali. Tvrde da su to radili iz dobrih namjera imajući na umu korist za korisnika, ali su se procesi prometnuli u nepoželjnom smjeru. Kada se pokrenula lavina u nepoželjnom smjeru oni sami nisu više imali dovoljno autoriteta da ga zaustave, a nisu naišli ni na korporativnu potporu. Meni to više zvuči kao liječenje oštećene nečiste savjesti, a poziv da se države umiješaju regulacijom upućen je prekasno. Neki od njih se zanose time da jedinu promjenu toga trenda mogu izboriti ljudi na ulicama. Jasno je koliko je to nerealno, kao i radikalni poziv da se masovno zatvaraju profili na društvenim mrežama. Dokumentarac s njegovom tezom ovdje je najtanji, najnerealniji, a sumnjičavost gledatelja prema meritumu cjeline dodatno generiraju upravo prepumpani igrani dijelovi. Igrane dijelove pune nakita računalnih efekata voljet će ih upravo oni površni, gladni upravo teorija urote, protivnici tehnologije i znanosti uopće. Ne sumnjam da će dokumentarac isjeckati za svoje propovijedi na YouTubeu, ali da će u isječcima biti jako malo same naracije protagonista tih tehnologija. O autoru: Miroslav Ambruš-Kiš rožen ja 1954,. studirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pionir novinarstva o rock kulturi u mainstream medijima, novinarstva o okolišu, a s temeljem u računalsvu iz Makančeva MMC-a 1973.-1974., pionirčio je u osobnom računarstvu, stolnom izdavaštvu te u novinarstvu o znanosti. foto: screenshot, Pixabay